Prije deset godina bilo je gotovo nezamislivo imati posao, a ne biti na društvenim mrežama. Danas je sasvim nezamislivo imati posao i ne biti na društvenim mrežama.

Ja sam ipak odlučila otići. Nakon punih deset godina poslovanja. Ne zato što mislim da su društvene mreže zlo. Sigurno ne zato što nemam što reći. Ugasila sam ih zato što sam se počela pitati jedno vrlo jednostavno pitanje: Ako ženama govorim da ne moraju biti svugdje, zašto bih ja morala?

Dugo sam mislila da je prisutnost isto što i važnost

 

Ako nisi objavila – kao da se nije dogodilo. Ako nisi prisutna – ljudi će te zaboraviti. Ako ne objavljuješ redovito – algoritam će te kazniti. Ako ne pratiš što je novo – zaostat ćeš. Ako ne odgovoriš odmah – netko drugi će dobiti tu pažnju. Ako ne proizvodiš sadržaj – nemaš što ponuditi. I tako vrlo lako prihvatimo jednu lažnu jednadžbu: više prisutnosti = više vrijednosti.

A što ako nije tako? Što ako smo samo postali jako dobri u tome da budemo zauzeti održavanjem vlastite prisutnosti?

Deset godina Slagalice provela sam u sferi organizacije. Organizirala sam prostore, stvari i vrijeme, zatim i osobne financije. Pomagala sam ženama i njihovim obiteljima da naprave sustave koji će im olakšati svakodnevicu. Danas, nakon cijelog desetljeća Slagalice zaključujem da me poslovanje naučilo jednoj važnoj stvari: nije svaki sustav vrijedan toga da ga održavamo. To vrijedi i za sustavno pojavljivanje na društvenim mrežama.

Nisam otišla zato što nisam imala što objavljivati

 

Razlog je zapravo bio upravo suprotan. Uvijek sam mogla smisliti još jednu objavu, još jedan savjet, još jednu temu, još jedan format. Još neku fotografiju ili još jedan način da nešto već rečeno kažem malo drugačije. I upravo u tome sam počela osjećati apsurd. Radim posao koji bi ženama trebao pomoći da imaju više vremena, a ogroman dio svog vremena trošim na proizvodnju sadržaja koji mora nastajati zato što je “vrijeme za novu objavu”. Ne zato što bi nova objava bila zaista novost nego zato što je eto red; jer algoritam tako voli. Jer publika očekuje. Jer tako danas rade svi. E pa tko me imalo poznaje zna da najviše od svega izbjegavam raditi nešto samo zato što to svi rade.

Ne želim više živjeti tempom algoritma

 

Ovo je možda najvažniji razlog mog odlaska sa društvenih mreža. Algoritam traži kontinuitet. Život ga često nema. Algoritam voli kratko, a neke misli traže vrijeme. Algoritam voli često, a neke stvari vrijedi reći samo onda kada zaista imaš nešto za reći. Algoritam voli reakciju, a meni su od lajkova i dijeljenja objava važniji razgovori uživo.

Zato sam odlučila vratiti se onome što mi je oduvijek bilo važnije od broja pregleda: pisanju, predavanjima, razgovorima i stvarnom kontaktu s ljudima.

Ne želim svaki dan imati nešto za reći. Želim da ono što kažem bude vrijedno slušanja.

A što ako se ništa loše ne dogodi?

 

To mi je možda bilo najzanimljivije pitanje. Što ako nestanem s Instagrama i Facebooka, a posao ipak nastavi postojati? Što ako me ljudi ne zaborave? Što ako mi se netko javi baš zato što je pročitao tekst na blogu? Što ako me netko pozove na predavanje bez instagram storyja ili reelova? Što ako kvalitetna suradnja ne počne “lajkom” nego telefonskim pozivom, kao uostalom na počecima Slagalice dok sam imala samo web stranicu? Što ako se pokaže da nam za dobar posao zapravo ne treba biti svugdje?

Ne znam još sve odgovore, ali odlučila sam ih saznati.

 

Ovo nije poziv vama da ugasite svoje društvene mreže

 

Ne mislim da trebate učiniti isto što i ja. Ukoliko vam društvene mreže donose posao, radost, kontakte ili nešto drugo što vam je važno – koristite ih. Ovo nije tekst protiv društvenih mreža. Ovo je tekst protiv automatskog prihvaćanja nečega samo zato što je trend i što to radi/koristi većina.

Nakon deset godina rada sa ženama ne mogu nabrojati koliko sam ih upoznala koje su svoju preopterećenost i životnu strku mogle zahvaliti upravo raznim vjerovanjima da štošta moraju jer eto to rade i mnogi drugi.

Pitate li se ikad što smo sve počeli raditi samo zato što smo povjerovali da moramo ili da bi bilo dobro?

Moramo biti dostupne.

Moramo odgovoriti.

Moramo pratiti.

Moramo objavljivati.

Moramo biti produktivne.

Moramo imati uredan dom.

Moramo sve stići.

Moramo iskoristiti svaku priliku.

Moramo biti prisutne.

Moramo? Morate?

Zašto?

 

Možda je vrijeme za malo manje “moram”

 

Možda organizacija života ne bi trebala značiti da ćemo uspjeti ugurati još više zadataka u svoj raspored. Možda bi trebala značiti da ćemo imati dovoljno hrabrosti neke stvari iz rasporeda izbaciti. To sam sada napravila sa svojim poslovanjem. Izbacila sam društvene mreže. Ostavila sam ono što mi je važno: blog, newsletter, online edukacije, knjige i korisne alate za organizaciju, predavanja, razgovore, suradnje.

Time i prostor i vrijeme da se dogodi nešto novo.

Ne znam hoće li to biti najpametnija poslovna odluka koju sam donijela, ali znam da je u duhu Slagalice. Jer nakon deset godina i dalje vjerujem u istu stvar – da je mentalni mir neprocjenjiv, a dobar sistem također.

Danas međutim, puno jasnije znam da dobar sistem nije onaj koji nam omogućuje da stignemo sve.

Dobar sistem je onaj koji nam pomaže prepoznati što (više) ne moramo uopće pokušavati stići.