Sve žene koje imaju puno obaveza barem su jednom u životu od nekoga dobile savjet da se bolje organiziraju.

Možda su to rekle i same sebi; napraviti bolji raspored, ranije ustajati, planirati obroke, napraviti popis, koristiti kalendar, uvesti rutinu, delegirati, postaviti prioritete. Sve to zaista može pomoći no problem nastaje onda kada organizaciju počnemo koristiti kao rješenje za život u kojem jednostavno ima previše svega.

Previše obaveza, previše stvari, previše dostupnosti, previše očekivanja, previše uloga koje pokušavamo istovremeno dobro odigrati.

Tada bolja organizacija ne rješava problem.

 

Nije problem uvijek u tome što ne znamo organizirati vrijeme

 

Posljednjih deset godina bavim se organizacijom. Organizirala sam prostore, stvari, vrijeme, obaveze, osobne financije. Radila sam (radim i dalje) sa ženama koje su htjele uvesti više reda u svakodnevni život i pronaći sustav koji će im olakšati funkcioniranje.

Još uvijek vjerujem u dobre sustave. Dobar sustav može napraviti ogromnu razliku. Međutim, za pretrpani život, a to znači i um osobe o čijem se životu radi, bolje organizacija je tek još jedan mogući izvor frustracije. Moja desetogodišnja savjetodavna praksa je to potvrdila.

U životu dakle dođe trenutak kada više nije problem u tome što nemamo dobar planer nego u tome što smo u planer stavile previše stvari. Dođe trenutak kada nije problem u tome da ne znamo sastaviti raspored nego pokušavamo rasporediti previše toga po jedinici vremena.

Dođe naročito vrijeme kada nije problem u tome da ne znamo delegirati nego to da smo preuzele obaveze koje uopće nismo morale preuzeti i mislimo kako će delegiranje riješiti problem.

Svi ti primjeri zapravo pokazuju da pitanje više nije kako se bolje organizirati nego moram li uopće sve to raditi.

 

Organiziran život nije isto što miran i smislen život

 

To je jedna od najvažnijih stvari koje sam kroz život i rad naučila. Možete biti izuzetno organizirana žena i istovremeno imati potpuno pretrpan, prezauzet i besmislen život. Možete imati savršen kalendar, uredan planer, označene prioritete i posložene ladice – i još uvijek biti neostvareni, mentalno nemirni ili već kronično bolesni.

Razlog tome je taj što organizacijski alati ne rješavaju pitanje “zašto”. Zašto tako živim? Zašto to trpim? Zašto se time bavim? Zašto sam tu? Koja je točno svrha svega što radim u životu?

 

Žene ne trebaju još jedan način kako sve stići nego trebaju početi uklanjati

 

Danas se prezauzetost smatra normalnim stanjem pa se tako ženama i na tržištu usluga organiziranja često nude organizacijska “rješenja” unutar njihovih postojećih situacija umjesto da se prvo početna situacija temeljito preispita.

Pa tako imamo ovakve primjere razmišljanja:

Ako je kuća u kaosu – napravit ćemo sustav pospremanja.

Ako djeca imaju previše aktivnosti – složit ćemo im bolji raspored.

Ako imamo previše sastanaka – bolje ćemo upravljati kalendarom.

Ako stalno nešto moramo – naučit ćemo upravljati prioritetima.

Uočavate li apsurd?

Moja praksa je pokazala (pokazuje i dalje) da prosječna zaposlena žena / majka iz dana u dan ima deset i više obaveza i traži način kako ih sve obaviti unutar petnaestak sati budnog vremena. (!)

Možda bi joj netko trebao reći da joj ne treba bolji raspored nego da joj treba barem pet obaveza manje.

Zvuči jednostavno, ali u praksi naravno uopće nije zato što mnoge ženine obaveze ne postoje slučajno i duboko su ukorijenjene u njen um.

Neke obaveze žene su izabrale jer ih žele, neke su preuzele iz ljubavi, neke iz osjećaja odgovornosti, neke iz čiste navike. Neke (mnoge!) obaveze žene preuzimaju zato što misle da će se sve raspasti, ako ih baš one ne obave.

Žene međutim, ne trebaju još jedan način kako sve stići nego trebaju početi uklanjati. Jednu obavezu. Jedno očekivanje. Jednu stvar iz ormara koju čuvaju „za svaki slučaj“. Jedan sastanak na koji stalno idu bez razmišljanja. Jednu ulogu koju su preuzele bez da ih je itko uopće pitao. Jedno „moram“ koje nikada nisu preispitale.

To nije lijenost ili odustajanje. To sigurno nije niti neodgovornost.

To je svjesno odlučivanje o tome što zaista zaslužuje njihovu pažnju, vrijeme i energiju kako bi čuvale i branile ono zaista neprocjenjivo – svoje mentalno zdravlje i svoj mentalni mir.