Arhiva oznaka za: organizacija

Ne morate imati sve pod kontrolom

 

Ići kroz život nastojeći imati sve pod kontrolom u najmanju je ruku teško. Na duge staze to je nemoguće. Najgore od svega, to je opasno po zdravlje, kako mentalno tako i ono fizičko. Previše sam klijentica s ovim problemom srela u svojoj desetogodišnjoj poslovnoj praksi da bih mislila drugačije.

Dio problema je ovaj apsurd: što su žene odgovornije, sposobnije i organiziranije, to im se čini da bi trebale moći držati pod kontrolom još više toga. Planiraju unaprijed. Misle na sve. Provjeravaju jesu li svi dobili ono što trebaju, hoće li se nešto zakomplicirati, što bi moglo poći po zlu i što još treba riješiti. I često u tome postanu toliko dobre da više ni ne primijete koliko ih sama potreba za kontrolom košta.

Kao da i najmanji uspjeh i dobra organizacijska vještina podrazumijevaju podizanje ljestvice i dodavanje sve većih i zahtjevnijih ciljeva jer eto, sve do tada učinjeno odjednom nije dovoljno. I dokle tako?

 

Kontrola i perfekcionizam nisu isto što i organiziranost

 

Organizacija nam može olakšati život. Dobar sustav može zamijeniti dio nepotrebnog razmišljanja iz glave i ostaviti više mentalne snage za ono što nam je važno. Međutim, pokušaj da unaprijed predvidimo, isplaniramo i osiguramo baš sve nešto je sasvim drugo i ima svoju cijenu.

Visoku cijenu.

Ta cijena je stalna napetost uslijed truda oko sasvim pogrešnih stvari. Nemogućnost da se žena opusti (u danu, tjednu ili ikad) jer u glavi uvijek ima još nešto što bi “trebala” provjeriti. Uz to, ženi u takvom stanju gotovo je uvijek teško ili nemoguće prihvatiti bilo kakvu pomoć ili tuđi način rješavanja nekog njenog zadatka (delegiranje) jer misli da bi ona to napravila bolje, brže, pametnije… pa s vremenom počne vjerovati da će se stvari doslovno raspasti ako ih baš ona ne drži pod kontrolom.

Tada organizacija prestaje biti pomoć, postaje sama sebi svrhom i počinje biti opasan teret.

Iz vlastitog iskustva znam koliko je tanka ta granica.

Htjeti imati sve pod kontrolom (zapravo potreba) najčešće se argumentira rečenicama poput: „Brže mi je da sama napravim”, „Ako ja ne mislim na to, neće nitko”, “Dok tebi objasnim ja sam već gotova.” ili „Samo želim da sve bude kako treba.” Problem je što „kako treba” vrlo često znači „kako sam ja zamislila”, a život ne funkcionira tako. Neće uvijek svi napraviti ono što ste zamislili. Neće svaki plan uspjeti. Djeca će nešto zaboraviti, partner će promijeniti dogovor, posao će donijeti nešto nepredviđeno, a dan koji vam je ujutro izgledao savršeno posložen do podneva će se potpuno promijeniti.

Često vam uopće ne treba rješenje nego odluka

 

To nisu velike životne odluke. Najčešće su vrlo male, svakodnevne odluke koje nam samo vraćaju malo prostora.

Odluka da nešto ostavite za sutra.

Odluka da nešto prepustite drugome.

Odluka da ne reagirate odmah.

Odluka da nešto ne pokušavate popraviti.

Odluka da prihvatite da danas nećete sve stići.

Odluka da ne morate imati odgovor.

Odluka da nešto više jednostavno nije vaš problem.

Dovoljno dobro je zapravo savršeno

 

Ne morate imati sve pod kontrolom da biste bili odgovorna majka, supruga, zaposlenica, prijateljica. Ne morate sve predvidjeti da biste bili dobro organizirana žena. Ne morate uvijek znati što slijedi da biste se osjećali sigurnom. No, trebali biste naučiti kako sigurnost steći i održavati na zdrave načine. O tome u budućim objavama.

Do tada, zapamtite za početak da cilj dobre organizacije nije da imate sve pod svojom kontrolom. Cilj je da vam “dovoljno dobro” postane mjerilo za normalu i za vaš mentalni mir, a sve ostalo da svjesno ostavite izvan vaše zone utjecaja jer tamo i spada.

Sve žene koje imaju puno obaveza barem su jednom u životu od nekoga dobile savjet da se bolje organiziraju.

Možda su to rekle i same sebi; napraviti bolji raspored, ranije ustajati, planirati obroke, napraviti popis, koristiti kalendar, uvesti rutinu, delegirati, postaviti prioritete. Sve to zaista može pomoći no problem nastaje onda kada organizaciju počnemo koristiti kao rješenje za život u kojem jednostavno ima previše svega.

Previše obaveza, previše stvari, previše dostupnosti, previše očekivanja, previše uloga koje pokušavamo istovremeno dobro odigrati.

Tada bolja organizacija ne rješava problem.

 

Nije problem uvijek u tome što ne znamo organizirati vrijeme

 

Posljednjih deset godina bavim se organizacijom. Organizirala sam prostore, stvari, vrijeme, obaveze, osobne financije. Radila sam (radim i dalje) sa ženama koje su htjele uvesti više reda u svakodnevni život i pronaći sustav koji će im olakšati funkcioniranje.

Još uvijek vjerujem u dobre sustave. Dobar sustav može napraviti ogromnu razliku. Međutim, za pretrpani život, a to znači i um osobe o čijem se životu radi, bolje organizacija je tek još jedan mogući izvor frustracije. Moja desetogodišnja savjetodavna praksa je to potvrdila.

U životu dakle dođe trenutak kada više nije problem u tome što nemamo dobar planer nego u tome što smo u planer stavile previše stvari. Dođe trenutak kada nije problem u tome da ne znamo sastaviti raspored nego pokušavamo rasporediti previše toga po jedinici vremena.

Dođe naročito vrijeme kada nije problem u tome da ne znamo delegirati nego to da smo preuzele obaveze koje uopće nismo morale preuzeti i mislimo kako će delegiranje riješiti problem.

Svi ti primjeri zapravo pokazuju da pitanje više nije kako se bolje organizirati nego moram li uopće sve to raditi.

 

Organiziran život nije isto što miran i smislen život

 

To je jedna od najvažnijih stvari koje sam kroz život i rad naučila. Možete biti izuzetno organizirana žena i istovremeno imati potpuno pretrpan, prezauzet i besmislen život. Možete imati savršen kalendar, uredan planer, označene prioritete i posložene ladice – i još uvijek biti neostvareni, mentalno nemirni ili već kronično bolesni.

Razlog tome je taj što organizacijski alati ne rješavaju pitanje “zašto”. Zašto tako živim? Zašto to trpim? Zašto se time bavim? Zašto sam tu? Koja je točno svrha svega što radim u životu?

 

Žene ne trebaju još jedan način kako sve stići nego trebaju početi uklanjati

 

Danas se prezauzetost smatra normalnim stanjem pa se tako ženama i na tržištu usluga organiziranja često nude organizacijska “rješenja” unutar njihovih postojećih situacija umjesto da se prvo početna situacija temeljito preispita.

Pa tako imamo ovakve primjere razmišljanja:

Ako je kuća u kaosu – napravit ćemo sustav pospremanja.

Ako djeca imaju previše aktivnosti – složit ćemo im bolji raspored.

Ako imamo previše sastanaka – bolje ćemo upravljati kalendarom.

Ako stalno nešto moramo – naučit ćemo upravljati prioritetima.

Uočavate li apsurd?

Moja praksa je pokazala (pokazuje i dalje) da prosječna zaposlena žena / majka iz dana u dan ima deset i više obaveza i traži način kako ih sve obaviti unutar petnaestak sati budnog vremena. (!)

Možda bi joj netko trebao reći da joj ne treba bolji raspored nego da joj treba barem pet obaveza manje.

Zvuči jednostavno, ali u praksi naravno uopće nije zato što mnoge ženine obaveze ne postoje slučajno i duboko su ukorijenjene u njen um.

Neke obaveze žene su izabrale jer ih žele, neke su preuzele iz ljubavi, neke iz osjećaja odgovornosti, neke iz čiste navike. Neke (mnoge!) obaveze žene preuzimaju zato što misle da će se sve raspasti, ako ih baš one ne obave.

Žene međutim, ne trebaju još jedan način kako sve stići nego trebaju početi uklanjati. Jednu obavezu. Jedno očekivanje. Jednu stvar iz ormara koju čuvaju „za svaki slučaj“. Jedan sastanak na koji stalno idu bez razmišljanja. Jednu ulogu koju su preuzele bez da ih je itko uopće pitao. Jedno „moram“ koje nikada nisu preispitale.

To nije lijenost ili odustajanje. To sigurno nije niti neodgovornost.

To je svjesno odlučivanje o tome što zaista zaslužuje njihovu pažnju, vrijeme i energiju kako bi čuvale i branile ono zaista neprocjenjivo – svoje mentalno zdravlje i svoj mentalni mir.

Prije deset godina bilo je gotovo nezamislivo imati posao, a nemati društvene mreže. Danas je sasvim nezamislivo imati posao i ne biti na društvenim mrežama.

Ja sam ipak odlučila otići. Nakon punih deset godina poslovanja ugasila sam društvene mreže za Slagalicu. Ne zato što mislim da su društvene mreže zlo. Sigurno ne zato što nemam što reći. Ugasila sam ih zato što sam se počela pitati jedno vrlo jednostavno pitanje: Ako ženama govorim da ne moraju biti svugdje, zašto bih ja morala?

Dugo sam mislila da je prisutnost isto što i važnost

 

Ako te ne vide društvene mreže – kao da se nije dogodilo. Ako nisi prisutna – ljudi će te zaboraviti. Ako ne objavljuješ redovito – algoritam će te kazniti. Ako ne pratiš što je novo – zaostat ćeš. Ako ne odgovoriš odmah – netko drugi će dobiti tu pažnju. Ako ne proizvodiš sadržaj – nemaš što ponuditi. I tako vrlo lako prihvatimo jednu lažnu jednadžbu: više prisutnosti = više vrijednosti.

A što ako nije tako? Što ako smo samo postali jako dobri u tome da budemo zauzeti održavanjem vlastite prisutnosti?

Deset godina Slagalice provela sam u sferi organizacije. Organizirala sam prostore, stvari i vrijeme, zatim i osobne financije. Pomagala sam ženama i njihovim obiteljima da naprave sustave koji će im olakšati svakodnevicu. Danas, nakon cijelog desetljeća Slagalice zaključujem da me poslovanje naučilo jednoj važnoj stvari: nije svaki sustav vrijedan toga da ga održavamo. To vrijedi i za sustavno pojavljivanje na društvenim mrežama.

Nisam otišla zato što nisam imala što objavljivati

 

Razlog je zapravo bio upravo suprotan. Uvijek sam mogla smisliti još jednu objavu, još jedan savjet, još jednu temu, još jedan format. Još neku fotografiju ili još jedan način da nešto već rečeno kažem malo drugačije. I upravo u tome sam počela osjećati apsurd. Radim posao koji bi ženama trebao pomoći da imaju više vremena, a ogroman dio svog vremena trošim na proizvodnju sadržaja koji mora nastajati zato što je “vrijeme za novu objavu”. Ne zato što bi nova objava bila zaista novost nego zato što je eto red; jer algoritam tako voli. Jer publika očekuje. Jer tako danas rade svi.

E pa tko me imalo poznaje zna da najviše od svega izbjegavam raditi nešto samo zato što to svi rade.

Ne želim više živjeti tempom algoritma

 

Ovo je možda najvažniji razlog mog odlaska sa društvenih mreža. Algoritam traži kontinuitet. Život ga često nema. Algoritam voli kratko, a neke misli traže vrijeme. Algoritam voli često, a neke stvari vrijedi reći samo onda kada zaista imaš nešto za reći. Algoritam voli reakciju, a meni su od lajkova i dijeljenja objava važniji razgovori uživo.

Zato sam odlučila vratiti se onome što mi je oduvijek bilo važnije od broja pregleda: pisanju, predavanjima, razgovorima i stvarnom kontaktu s ljudima.

Ne želim svaki dan imati nešto za reći. Želim da ono što kažem bude vrijedno slušanja.

 

A što ako se ništa loše ne dogodi?

 

To mi je možda bilo najzanimljivije pitanje. Što ako nestanem s Instagrama i Facebooka, a posao ipak nastavi postojati? Što ako me ljudi ne zaborave? Što ako mi se netko javi baš zato što je pročitao tekst na blogu? Što ako me netko pozove na predavanje bez instagram storyja ili reelova? Što ako kvalitetna suradnja ne počne “lajkom” nego telefonskim pozivom, kao uostalom na počecima Slagalice dok sam imala samo web stranicu? Što ako se pokaže da nam za dobar posao zapravo ne treba biti svugdje?

Ne znam još sve odgovore, ali odlučila sam ih saznati.

 

Ovo nije poziv vama da ugasite svoje društvene mreže

 

Ne mislim da trebate učiniti isto što i ja. Ukoliko vam društvene mreže donose posao, radost, kontakte ili nešto drugo što vam je važno – koristite ih. Ovo nije tekst protiv društvenih mreža. Ovo je tekst protiv automatskog prihvaćanja nečega samo zato što je trend i što to radi/koristi većina.

Nakon deset godina rada sa ženama ne mogu nabrojati koliko sam ih upoznala koje su svoju preopterećenost i životnu strku mogle zahvaliti upravo raznim vjerovanjima da štošta moraju jer eto to rade i mnogi drugi.

Pitate li se ikad što smo sve počeli raditi samo zato što smo povjerovali da moramo ili da bi bilo dobro?

Moramo biti dostupne.

Moramo odgovoriti.

Moramo pratiti.

Moramo objavljivati.

Moramo biti produktivne.

Moramo imati uredan dom.

Moramo sve stići.

Moramo iskoristiti svaku priliku.

Moramo biti prisutne.

Moramo? Morate?

Zašto?

 

Možda je vrijeme za malo manje “moram”

 

Možda organizacija života ne bi trebala značiti da ćemo uspjeti ugurati još više zadataka u svoj raspored. Možda bi trebala značiti da ćemo imati dovoljno hrabrosti neke stvari iz rasporeda izbaciti. To sam sada napravila sa svojim poslovanjem. Izbacila sam društvene mreže. Ostavila sam ono što mi je važno: blog, newsletter, online edukacije, knjige i korisne alate za organizaciju, predavanja, razgovore, suradnje.

Time i prostor i vrijeme da se dogodi nešto novo.

Ne znam hoće li to biti najpametnija poslovna odluka koju sam donijela, ali znam da je u duhu Slagalice. Jer nakon deset godina i dalje vjerujem u istu stvar – da je mentalni mir neprocjenjiv, a dobar sistem također.

Danas međutim, puno jasnije znam da dobar sistem nije onaj koji nam omogućuje da stignemo sve.

Dobar sistem je onaj koji nam pomaže prepoznati što (više) ne moramo uopće pokušavati stići.

Činjenica da redovito i marljivo pišete svoje dnevne liste nije i garancija da ćete sve sa tih lista i obaviti. Zapravo ste vjerojatno među velikim brojem onih koji neprestano “jure” za svojim listama i na kraju dana rezignirani konstatirate koliko je stvari zapravo ostalo neobavljeno, a tako ste ih htjeli prekrižiti. Provjerite zato da li ste savladali ove četiri točke i poboljšajte svoje dnevne liste čim prije.

Stambeni prostor ima temeljnu svrhu da nam bude dom, a ne tek krov nad glavom. To znači da se kod kuće moramo osjećati sigurno, ugodno i opušteno. Barem bismo trebali. Jednom kad svoj dom organizirate po ovim pravilima, održavanje postignutog stanja bit će puno lakše i jednostavnije. U ovom članku naučite kako.